Imao sam osam godina kada sam ih prvi put isekao. Bio sam toliko ponosan na to sto sam sečenje uspeo da obavim uz pomoć majke i bez povrede, pa sam odlučio da sčcuvam deset srpića kao svedočanstvo o podvigu. To je moralo da se izvede u tajnosti, zato sto mi majka ne bi dzvolila da ih zadržim. Odložio sam ih u plastičnu kesicu i na njoj zalepio datum. Nakon dve nedelje se približilo novo sečenje noktiju i opet sam ih stavio u kesicu. Nakon ovoga nije stajala nikakva dugoročna odluka, ali sam to uradio, kao svakog narednog puta. Naprosto mi je bilo žao da bacam nokte. Nisam mogao da se odreknem vlastitog dela tela, i povezanost koju sam osećao prema svojim noktima ni malo nije oslabila. Prošlo je vec pet nedelja. Nokti su stajali u kesici. Decak nije mogao da se odvoji od svojih sopstvenih noktiju. Osećao se uznemireno. Svaki put kada mu je mama ulazila u sobu sakrivao je kesicu na neka tajanstvena mesta. Osecao je da ovo mora sa nekim da podeli. Odlucio je da kaže svom najboljem drugu. Bio je uveren da ce ga razumeti. Kada su se našli, dečaku je bilo lakse. Ispričao sve što mu se dešava. Kada je ovo čuo, drug bio je u čudu. Nije znao šta da kaže, usta su mu bila otvorena, ali reči nisu izlazile. Dečak je drhtao, znoj se slivao niz njegovo lice i već je znao da je napravio katastrofalnu gresku. Od ovog dogadjaja dečak je živeo sa mukom i nepoverljivošću prema ljudima. Prošle su godine i godine, dečak je ostario. Iako on vise nije bio dečak, I dalje je sekao nokte i stavljao ih je u kesicu. Ona je za njega predstavljala uspomenu od početka sečenja noktiju, pa evo da kraja. Nažalost, on je preminuo je ali kesicu sa njegovim noktima niko nije našao jer ona bila na sigurnom mestu u sefu.
